Arhiv tekstova

Tajnik Udruge protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, glavni i odgovorni urednik lista »Zov Srijema«, koji izlazi u Zagrebu i dopisnik »Hrvatske riječi«, Zlatko Žužić, čovjek je pun energije. U životnoj je dobi za koju kažemo da je najljepši spoj mladosti i iskustva, a pun je energije koja ga vodi diljem Hrvatske, koja ga vodi tamo gdje god ima Hrvata izbjeglih iz njegove rodne Vojvodine. Slavonija, Baranja, Posavina, Podravina, Zagreb, riječju prostori na kojima su ovi ljudi rasuti tijekom devedesetih godina, prostori su čiji je on redoviti posjetitelj, prostori su na kojima žive njegovi prijatelji. Raduje ga svaki novi susret s onima koji su u ratnim devedesetim izbjegli u Hrvatsku,  još ga više raduje svaki novi susret s onima koji su u mutnim vremenima bili čvršći ili tvrdoglaviji, a možda i emotivniji od njega, s onima koji su ostali u Vojvodini, ne želeći napustiti kućni prag i tečevine pradjedova. Iako je srcem i dušom u Srijemu, iako ga osjećaji vuku zaostavštini i grobovima predaka, o povratku u rodne Hrtkovce ne razmišlja. Prilagodio se novom sustavu života, aktivno se uključio u rad gore navedene udruge i »zabetonirao« svoju budućnost u Hrvatskoj.

 

HR: Predstavite čitateljima HR strukturu vaše udruge.

Udruga protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata utemeljena je 28. prosinca 1991. godine u Zagrebu. U strukturi imamo dva stupa. Jedan predstavljaju zavičajni klubovi, koji su osnovani na temelju mjesta iz kojega su članovi došli, ima ih devet: ZK Beška, ZK Gibarac, ZK »Gomolava» - Hrtkovci, ZK Kukujevci, ZK Srijemska Mitrovica, ZK Nikinci, ZK Petrovaradin i ZK Slankamen: drugi stup predstavljaju ogranci, poput zagrebačkog, osječkog, virovitičkog, bjelovarskog, rovinjsko-porečkog, riječkog, požeškog, zadarskog i splitskog, a koji jednako tako spadaju pod ingerencije zajedničke uprave. Dakle, to su dva vida, dvije razine organizacije. Svaki radi zasebno, a sve je u okviru jedne udruge. Sjedište je u Zagrebu, predsjednik je Mato Jurić, a imamo Glavni odbor, Izvršni odbor i naravno Skupštinu. Glavni odbor tvore predstavnici ogranaka iz cijele Hrvatske, a Izvršni odbor je operativno tijelo kojega tvore uglavnom ljudi koji danas žive u Zagrebu i okolici, kako bi bio fleksibilniji, a jako nam je bitno i da može raditi uz minimalan utrošak novca. Temeljni cilj udruge bio je pomoć ljudima koji su zbog ratnih okolnosti i svega što su one izazvale morali napustiti Vojvodinu i doći u matičnu državu. U početku smo im pomagali u brzoj izradi putovnica, u organizaciji prihvata i smještaja onih koji su dolazili, dobar dio njih i s  vrećicama u rukama. Kad je to riješeno, kad se situacija na neki način smirila, okrenuli smo se kulturološkom dijelu, okrenuli smo se čuvanju naše bogate baštine, našeg kulturnog identiteta, odnosno čuvanja prošlosti za generacije budućnosti.

HR: Pomažete li i dalje prognanicima i s kakvim se problemima srećete danas?

Danas nam najveći problem predstavljaju mirovine ljudi koji su svoj radni vijek proveli u Srbiji, a danas su žitelji Hrvatske. Međudržavni sporazum između Hrvatske i Srbije u punoj se mjeri poštuje. Mirovine koje ovim ljudima stižu iz Srbije, istina, redovito se isplaćuju, no, za hrvatske su pojmove smiješno male i ljudi su na rubu egzistencije. Kako je riječ o starijoj populaciji, na ovaj se problem još dovezuje i loše zdravstveno stanje, što opet stvara potrebu za medikamentima, koji se, većinom, plaćaju. Već nekoliko godina pokušavamo skrenuti pozornost Vlade Hrvatske na taj problem, no, za sada bezuspješno. Rješenje bi bilo ili garancija nekakvoga minimuma, koji bi ljudima bio dovoljan za život, ili ubacivanje u mirovinski sustav Republike Hrvatske. To nam je danas najveći problem i nadamo se da ćemo ga uspješno riješiti. Ostali problemi s kojima se danas srećemo nisu toliko osjetljivi, nisu od vitalnoga značaja za naše članove i znatno se brže rješavaju. 

HR: Jedan od najvećih problema subjekata kulture je neposjedovanje vlastitoga prostora, što im uveliko otežava rad. Gdje se članovi vaših zavičajnih udruga okupljaju? 

Od kluba do kluba, ovaj se problem rješava sukladno financijskim mogućnostima. Slankamenci su  u ovoj županiji, prvi poslije Zagreba, došli do vlastitoga prostora. Kupili su ga najviše zahvaljujući donacijama imućnih pojedinaca, a svojim dragovoljnim radom uspjeli su ga osposobiti i danas imaju svoje prostorije za druženja, književne večeri, prezentacije i ostalo. To je jako pohvalno, osobito zbog toga što je sve urađeno bez ikakvoga sudjelovanja krovne udruge iz Zagreba.  

HR: U Suhopolju i Virovitici prisustvovali smo prvom organiziranom druženju Slankamenaca iseljenih u Hrvatsku sa Slankamencima koji su ostali u Vojvodini. Kakvi su Vaši dojmovi? 

Dojmovi su prekrasni, jedino žalim što do ovoga susreta nije došlo puno ranije, a uvjeren sam da je bilo mogućnosti, da su objektivne okolnosti to dopuštale. Radostan sam iz dva razloga. Prvo, nakon jedne određene stanke, usudio bih se reći preduge, promijenjena je rukovodeća garnitura Zavičajne udruge Slankamenaca u ovoj županiji. Vrijeme sve više pokazuje kako se treba okrenuti mladim, dinamičnim, pa rekao bih i obrazovanim ljudima. Već smo debelo zakoračili u vrijeme kad je u svakom obliku društvenog rada, uz sve uvažavanje životnoga iskustva, volje i emocija, potrebno znanje i stručnost. U novo čelništvo Udruge uključene su mlade snage, koje su preko noći maksimalno pojačale aktivnosti. Sad je definitivno iskristaliziran stav da je jedna od njihovih glavnih zadaća uspostava najšire suradnje sa Slankamencima koji su ostali u Slankamenu. Bez obzira na teritorijalnu razdvojenost, bez obzira što sad obitavamo u dvjema državama, moramo ostati u simbiozi, moramo ostati jedno tijelo, koje će na taj način zajedničkim snagama rješavati ključne probleme i čuvati svoj identitet, a što je možda i najvažnije, koje će u mnogim segmentima predstavljati i most suradnje između matične i domicilne države.  Drugi razlog je taj što se prvi put dogodilo da su Slankamenci iz Slankamena, oni koji su usprkos svim strahovima i pritiscima ostali na svojim ognjištima, organizirano došli u Hrvatsku na jedan ovakav skup. Moramo priznati da je bilo sitnih organizacijskih propusta, za koje sam siguran da će u budućnosti biti ispravljeni. S druge strane, domaćini su u organizaciju ovoga skupa unijeli i spretnost i srce i dušu, odnosno sve što su radili, odista je bilo do maksimuma nabijeno emocijama. Mnogima je to bio prvi susret s bivšim susjedima, prijateljima i rodbinom, a nadam se da će tradicija ovakvog okupljanja s obiju strana Dunava zaživjeti. 

HR: Jesu li i ostale zavičajne udruge Srijemaca diljem Hrvatske imale ovakve susrete?

Ne možemo se baš jako pohvaliti aktivnostima slične naravi. Osim spomenutog susreta Slankamenaca, do sada su se organizirano okupili jedino članovi Zavičajne udruge Hrtkovčana, koji su prije dvije-tri godine bili u Hrtkovcima, a Hrtkovčanima su gostoprimstvo uzvratili u Zagrebu. Sve skupove koje održavaju naši zavičajni klubovi prognanika u Hrvatskoj moramo, poput Slankamenaca i Hrtkovčana, oplemeniti i organiziranim dolascima onih, koji su ostali u Vojvodini, a isto tako i organiziranim posjetima našim stoljetnim ognjištima. Samo na taj način ojačat ćemo naše zajedništvo. Intencija je da se to zajedništvo koje postoji s obiju strana granice njeguje i jača, jer u suštini, svi smo mi jedan narod, narod kojega je besmislenim ratovima stvorena granica podijelila. 

HR: Ljetos ste već imali jednu zajedničku akciju prognanih Srijemaca i Srijemaca koji su ostali u Vojvodini. Kakav je bio odjek?

Jedan od tih vidova je i ljetošnje zajedničko hodočašće u Mariju  Bistricu, na kojem se okupio jako veliki broj Srijemaca, kako onih koji su ostali na svojim ognjištima, tako i nas koje je rat doveo u matičnu domovinu. Tom prigodom rođena je ideja o suradnji i drugih zavičajnih klubova s udrugama iz srijemskih mjesta koje danas tamo djeluju, jedino još nisu skupili snagu da nastupe organizirano, poput Slankamenaca i Hrtkovčana. U svakom slučaju, glavna zadaća u budućnosti bit će nam njegovanje toga zajedništva, uz pomoć Katoličke crkve ili pod njenim okriljem, koja je, rekao bih, jedna od  institucija koje su u Srijemu čuvale hrvatstvo svih ovih godina od Drugog svjetskog rata naovamo i koje su i dan-danas ti koji daju obol Srijemcima Hrvatima u Srijemu, a rekao bih i u cijeloj Vojvodini, i koje im pomažu u očuvanju identiteta i ne dopuštaju im asimilaciju u negativnom smislu.

HR: Postoje li ideje o jednoj manifestaciji koja bi okupila sve zavičajne udruge i predstavnike svih udruga s hrvatskim predznakom u Vojvodini?

Jedna ovakva ideja postoji, no ona je još uvijek u povojima. Nedavno je u Nijemcima, tijekom manifestacije »Divan je kićeni Srijem«, potpisana i Povelja o suradnji svih tih udruga. Vjerujem da će ta ideja biti i realizirana, jedino je upitan operativni dio. Najjednostavnije rečeno, svi ćemo biti prinuđeni uskladiti htijenja i mogućnosti. Poznato mi je da većina udruga, kako ovih iz Hrvatske, tako i vojvođanskih, imaju jako slabe financijske mogućnosti. Pred operativcima iz svih institucija bit će jako teška zadaća. Trebat će uskladiti termine, trebat će naći adekvatnog domaćina, a pretpostavljam da će najveći problem  svim udrugama  predstavljati pronalaženje potrebnih sredstava

HR: Većina vojvođanskih udruga s hrvatskim predznakom u financijskim je problemima. Kakav je materijalni status udruga u Hrvatskoj?

Iskreno, ništa bolji. Kao udruga, ne možemo biti zadovoljni današnjim statusom. U početku onih suludih zbivanja imali smo svu neophodnu potporu ne samo Vlade Hrvatske, nego i mnogih  institucija i nevladinih organizacija. Međutim, kad se situacija smirila, nažalost, za Hrvatsku je očito postalo primarno nešto drugo, nešto što nam baš i ne ide u prilog, tako da sada od države dobivamo jako malo, gotovo ništa. Vjerovali ili ne, prošle i pretprošle godine u prosjeku smo dobili 40 lipa po članu. Da nije gospodarstvenika, naših ljudi, koji nas pomažu koliko je to u njihovoj moći, naš bi rad i danas bio limitiran upravo tim novcem. Bez obzira na dobru volju, bez obzira na uloženi trud, neke se stvari bez novca, jednostavno, ne mogu izgurati. Znam da je tako katastrofalna situacija i u vojvođanskim institucijama kulture s hrvatskim predznakom, nedavno sam razgovarao s nekima od njihovih predsjednika, kod svih je prisutan kronični nedostatak novaca, gura ih samo jaka volja i u odnosu na mogućnosti, te udruge čine i previše. 

HR: Postoji li suradnja između vas i institucija koje su više okrenute Podunavlju, odnosno Šokcima?

Suradnja ne samo da postoji, nego je na jako visokoj razini, a još uvijek postoji i prostor za njezino daljnje unapređivanje. Najtješnje surađujemo sa Zdenkom Bundićem i »njegovom« Zajednicom bačkih Hrvata sa sjedištem u Vinkovcima. Mi  imamo svoje glasilo, zove se »Zov Srijema«,Zajednica bačkih Hrvata ga nema, nije mi poznato iz kojih razloga. Zbog toga sve ono što oni organiziraju i što je reprezentativno, svoje mjesto nalazi u »Zovu Srijema«. Jedini problem je što i njih i nas opterećuje teška financijska situacija i ne dopušta nam da zajednički napravimo neke projekte koji bi bili pozitivni za sve nas. Postoji još i Udruga za potporu bačkim Hrvatima, njihovo je težište na kulturi. Svi surađujemo izvrsno, jedino smo, još jedanput napominjem, limitirani lošom financijskom situacijom. 

HR: Jesu li izbjegli Srijemci i danas na biračkom popisu Republike Srbije?

Većina, koliko mi je poznato, nije. Iz srijemskih mjesta smo se uredno odjavili, plativši ne baš male takse, s biračkih popisa smo brisani, tako da ni formalno više ne živimo  u svojim bivšim sredinama. Definitivno, državljanstvo Republike Srbije za nas je daleka prošlost.

HR: Veliki broj djece Hrvata iz Vojvodine odlazi na izobrazbu u Republiku Hrvatsku.  Nakon stjecanja diplome rijetki se i vraćaju u sredine iz kojih su potekli. Kako to spriječiti?

Nikako. Jednostavno ne postoje mehanizmi koji bi te mlade ljude natjerali na povratak. Svjestan sam opasnosti koja se u ovoj pojavi krije, svjestan sam koliki je to gubitak za hrvatski puk u Vojvodini, ali sam isto tako svjestan da ova mladost nema rezone naših generacija i ne pati za nečim čega nema. Iskreno, volio bih da se ti mladići i djevojke vraćaju u Vojvodinu, da se tamo upošljavaju, zasnivaju obitelji, rađaju djecu i na taj način daju veliki doprinos, kako intelektualnoj, tako i biološkoj  revitalizaciji naše nacionalne zajednice.  No, bolno sam svjestan da je to utopija, kako je razlika u kvaliteti života u Hrvatskoj i Srbiji tijekom godina sve veća, a toga je svjesna i mladež o kojoj govorimo. Tijekom izobrazbe jednostavno uđu u sve pore života u Hrvatskoj, priviknu se na parametre toliko drugačije od onih u Vojvodini, tako da bi za njih povratak značio korak unazad. Upitno je i koliko svi mi imamo moralno pravo od njih tražiti da se vrate, ukoliko im nismo u stanju pružiti uposlenje, stan i bar približno kvalitetan život na koji su navikli tijekom izobrazbe. 

HR: Mnogi kažu da ste s područja Srijema morali iseliti, kako bi mogli ostati oni koji tamo i danas obitavaju. Koliko je u tome istine?

Ovo je jako komplicirana tema, no u toj je tvrdnji puno istine. Pripadnicima tadašnjega režima, a samim tim i mnogim njihovim čankoliscima, smetala je brojnost Hrvata u Srijemu. Kako su devedesete bile bremenite bezakonjem i  zločinima bez kazne, aktivirano je puno mehanizama zastrašivanja, terora i pritisaka, pa je bilo čak i nemalo ubojstava. Sve je to ljude tjeralo na odlazak, tjeralo ih je na pronalaženje mirnoga kutka u kojega bi se mogla skloniti glava, tjeralo ih je na bijeg iz Srijema, na traženje uvjeta za golu egzistenciju. Veliki dio hrvatskoga puka je, ne znam je li točnije reći iselio ili protjeran. Matična nas je domovina primila u svoje okrilje, zaštitila je svoju djecu. Ne zavidim onima koji su ostali, trebalo je te godine preživjeti i biološki opstati. Vjerojatno su i oni bili potrebni bivšem režimu Srbije, vjerojatno su bili potvrda o nepostojanju etničkoga čišćenja na prostorima Srijema. Možda su ideolozi toga režima mislili kako će se, ukoliko ostanu tako malobrojni, lako asimilirati, no, očito su se prevarili u računu. Koliko god su se trudili, vjeru, naciju i kulturu u dušama  tih ljudi nisu uspjeli ubiti. Dok gledam igru te mladosti, dok  slušam njihovu pjesmu, srce mi u prsima raste, hoće iskočiti, duša mi se ispunja ponosom što sam i ja pripadnik toga puka, puka koji nije dopustio da na jednom prostoru izumre bogata tradicija pradjedova, da se na jednom prostoru ugase kućna ognjišta jedne cijele nacije.. 

HR: I za kraj, kad bi Vam netko ponudio povratak u Hrtkovce, kako biste reagirali?

Reagirao bih na jedan jedini mogući način. Preduga je vremenska distanca od mojega odlaska iz Hrtkovaca, a da bih se bezbolno vratio. Navike su mi se promijenile, prilagodio sam se novom sustavu života. Ovdje su i sve meni najdraže osobe, svi prijatelji i rodbina. Povratak bi mi samo nanio novu ranu u duši, jer to više nisu oni Hrtkovci mojega djetinjstva, moje mladosti, mojih nestašluka i mojih ljubavi, nisu više Hrtkovci u kojima bih mogao disati punim plućima. To mi je sada tuđe selo, a najavljena promjena naziva sela samo će biti točka na proces ubojstva jednoga dijela povijesti hrvatskoga puka u Srijemu.               g